Doživjela sam i preživjela dva potpuno drugačija moždana udara simptomatski i posljedično…
Rekao je moj neurolog da samo jedan milimetar pomaka moždanog udara ima potpuno drugačije posljedice!
Imala sam samo trideset sedam godina i strahovito puno posla usred nove marketinške kampanje koju smo pripremali. Naravno da nisam pomišljala na nikakav ozbiljan razlog za takvu jaku glavobolju, no osim što nisam imala vremena razmišljati zašto i tablete za bolove uspješno su rješavale moj problem. Uskoro ću na godišnji i tada ću se napokon odmoriti, dakle sve će biti u redu!
Drugog dana godišnjeg odmora u kasnim popodnevnim satima još je uvijek bilo prekrasno na plaži i nakon što sam plivajući odvalila dobru dionicu, ostala sam uz more jer se moja sedmogodišnja kći brčkala u plićaku i zamolila me da ostanem još malo s njom. Mislim da nije prošlo niti par minuta od trenutka kada sam izašla iz vode i tako uprta pogleda u moju djevojčicu osjetila neki čudni val topline koji mi je prostrujao potiljkom.
Zamislite da se sve to što slijedi dalje odvilo samo 5 minuta ranije, dok sam još prilično daleko od obale plivala!?! Svakako sam uvjerena da me dragi Bog spasio!!!
Osjetivši dalje slabost otišla sam do svog ručnika pored kojeg je sjedio suprug i rekla mu da mi nije dobro. Ubrzo više nisam ništa mogla pomaknuti, ništa osim treptanja očima nije bilo moguće. Suprug je skočio, čula sam da sa nekim iza mene priča kako mi je pozlilo i da treba hitnu, prišli su mi i neki ljudi pokušavali mi uliti vode u usta, no ja nisam mogla baš ništa. Doslovce sam bila zatočena u svom tijelu, potpuno svjesna svega što se događa, ali nemoćna to ikako dati do znanja. Govorila sam sebi u mislima, dobro je živa si, samo ostani živa! Teško je opisati moju smirenost tada ali nisam se bojala, bila sam potpuno usmjerena samo na moje otkucaje srca, koje je i dalje snažno kucalo…
Brzo je došla hitna i prevezla me iz Karlobaga u OB Gospić gdje mi je pružena prva pomoć i započelo otkrivanje što mi je…
Cijelu sam noć u bolnici povraćala, no do jutra sam već bila na svojim nogama i po meni spremana za izlazak iz bolnice i povratak na plažu!
Ludo zar ne? Ali ja sam se zaista tako osjećala i nikako nisam razumjela zašto moram i dalje biti na KBC Rebro gdje su me prebacili tri dana kasnije i gdje sam provela još 20 dana.
Napravljen je MR moje glave i ustanovljeno horizontalno puknuće Vertebralne karotide u lijevom dijelu potiljka. Imala sam puno sreće jer su moje manje žile preuzele opskrbu mozga kisikom i tako su mi se sve funkcije vrlo brzo vratile, a ja sam se također brzo vratila na posao i nastavila dalje kao da se ništa nije desilo.
Devet godina kasnije nisam bila te sreće…
Nekoliko dana prije drugog moždanog udara ukočio mi se vrat, mislila sam da sam krivo spavala i tako zaradila ukočenje, no kada sam te kobne kišne večeri ponovo osjetila nešto čudno u glavi odmah sam znala da se priča ponavlja i napravila doma uzbunu. Suprug nije želio vjerovati ali ja sam znala, a liječnici u KBC Dubrava su potvrdili, puknuće vertebralne karotide, ali ovoga puta na desnoj strani i na drugom mjestu.
Gore u podnaslovu napisala sam kako je moj neurolog rekao, da samo jedan milimetar pomaka ima sasvim drugačiju kliničku sliku i tako mi svega to je bila istina, jer ovaj put ne samo da nisam bila ponovo na nogama, nego sam ostala potpuno raštimana poput starog polomljenog klavira!
Prvih dana u bolnici mislila sam ok, vid mi je loše ali vratiti će se, u krevetu sam pokretala ruke i noge, desna strana malo je ukočenija, no ništa od toga nije djelovalo strašno, kao neki veliki udes i tako sve do trenutka kada su se pored mog bolničkog kreveta pojavili fizioterapeuti. Kaj sad oni hoće pitala sam se, no kada sam na njihov zahtjev spustila noge niz krevet i pokušala ustati, postala sam svjesna sveg užasa koji mi se dešava. Doslovce nije bilo baš nikakve šanse da stanem na noge, ma ni najmanja mogućnost jednostavno nije postojala. Užasnuto sam pokušavala ne vjerujući kako je to moguće, za Boga mila pa to je tako jednostavno… ustati i stati na svoje noge… i zašto ja to sada k vragu ne mogu? Zašto? Vrištalo je sve u meni! Kakva je ovo sad neslana šala i što se to događa, sanjam li? Mogu li se nekako probuditi iz ove noćne more? No nažalost nije bila šala niti san, nego stvarnost, moja nova stvarnost sa kojom sam se morala naučiti nositi!
Vrlo brzo već nakon 10 dana provedenih u bolnici poslali su me u Varaždinske toplice na rehabilitaciju. Rekli su da je važno da što prije započnem sa terapijom radi bržeg oporavka. Ok mislila sam tamo ćemo dakle sve riješiti i biti ću ponovo brzo na nogama, potpuno se oporaviti.
Nažalost ponovno sam bila u krivu…
Smjestili su me u sobicu sa još dvije pacijentice od kojih je jedna bila u zaista teškom stanju, mislila sam da je starica, a onda je moj suprug vidio na listi da je gospođa 72. godište, dakle samo godinu dana starija od mene, eto toliko bolest može biti gadna!
Dani koji su slijedili sastojali su se u vježbanju ravnoteže. Cilj je bio hodati što duže i ravnije po hodniku, zatim po stepenicama i u dvorani izvoditi na ravnotežu usmjerene vježbe. Sjećam se da smo fizioterapeutkinja i ja u jednom od vježbanja pred ogledalom pokušale čučnuti, pazite čučnuti, ali koliko god to jednostavno zvučalo pri svakom pokušaju ja bi padala k’o kruška s drveta. U toj dvorani bilo nas je svakakvih, odnosno sa svakakvim dijagnozama i poteškoćama. Većinom se radilo o moždanima, ali bilo je tu i operacije kukova i povreda kičme. Vidjela sam jednom u hodniku kako voze na nekakvim kao ravnim vratima, onako potpuno uspravno imobiliziranog ful mladog dečka, ostala sam skamenjena od užasa! Bilo je strašnih scena i sudbina, ali bilo je baš i smiješnih događaja. Kada sam tek stigla, još ležeći na nosilima saniteta, gurali su me tako niz hodnik do moje sobe i onda je jedan simpatični muškarac u invalidskim kolicima dobacio…. “Eeeee da sam ja znao da ovdje dovoze takve komade ja bi i ranije prebio kičmu… hahahaha… Teško je opisati koliko u takvim trenutcima čovjeku paše malo humora…
Za vrijeme boravka u Varaždinskim toplicama u kojima sam provela 5 tjedana, shvatila sam da pored ukočenosti desne strane u lijevoj ne osjećam toplo i hladno, a niti mokro, a pored oštećenog vida radi kojeg vidim samo obrise ljudskih lica i desni kapak mi se objesio preko desnog oka, pa sam sebi i izgledala kao čudovište!
Doktori su svi redom ostavljali mogućnost da mi se stanje osim postignutog poboljšanja u hodu više ne nastavi, te ostanem tako invalid, no to po meni nikako nije postojala kao opcija i bila sam potpuno sigurna da ću za mjesec dva ponovo skakutati, biti ista kao prije.
Gotovo četiri godine kasnije jesam naravno napredovala, vidim tako da mogu pisati i čitati, osjetim nešto što nije točno toplo i hladno ali opet osjetim, hodam sama, polako ali hodam i nisam više toliko ovisna o drugima, no jasno mi je sada da je još dugi put preda mnom i da moram strpljivo i marljivo raditi!
Sreća u nesreći je da sam se iz Zagreba radi svega što se dogodilo preselila u Mariju Bistricu i da sada živim iako fizički slabija, životom kakav sam oduvijek željela… Mala slatka kućica sa malim samo mojim vrtom, s mojom obitelji i kućnim ljubimcima u miru i uz cvrkut ptica, gdje mi je dragi Bog omogućio da mogu pisati i govoriti o svemu što mi se dogodilo i događa se, te tako možda nekom i pomoći svojom pričom, svojim iskustvom ili pak samo slušanjem!
Nismo svi jednaki i vrlo različito ćemo sigurno percipirati jedno te istu stvar ili događaj, no u svima nama nalazi se ono nešto do čega možemo doći, što nas može pokrenuti ukoliko budemo uporni i ne odustanemo!
Pazite! Suprug i ja bili smo na korak do preseljenja u Norvešku, upisala sam još školovanje za WEB dizajnera kako bih osnažila svoju konkurentnost na tržištu i čekali smo samo da završim, dobijem tu dodatnu diplomu, no umjesto u Norveškoj završila sam sa drugim moždanim u bolnici.
Nije lako, svakako nije lako, ali vjerujem da uvijek ima izlaza, ma kako nas život tukao i gdje nas bacio, jer snaga je u nama i poput krivog skretanja na raskršću upalimo taj neki naš unutarnji GPS i slijedi “preračunavanje rute” pa ponovo nastavak našeg putovanja. Možda smo morali drugim putem od planiranog, ali to ne znači da i na tom putu ne možemo pronaći ljepotu življenja i slijediti naše snove…