Ali kako je sve počelo i što se sve dogodilo?
Nažalost doživjela sam 2 moždana prvi sa 37 godina starosti i drugi sa 46 godina, inače sam bila potpuno zdrava osoba, idealnog tlaka, normalne tjelesne težine, nisam dijabetičar, nemam arteriosklerozu odnosno nisam imala nikakvog barem fizičkog razloga za moždani.
<!–more–>Ipak dva puta u razmaku od 9 godina doživjela sam disekciju vertebralne karotide, prvi put na lijevoj strani, a drugi put na desnoj.
Prvom udaru prethodila je čak dva tjedna jaka glavobolja, no na mogućnost udara nisam niti pomišljala, a kako sam bila Marketing Menadžer u velikoj tvrtki nisam imala baš vremena razmišljati o tome zašto me boli glava. Jednostavno bi popila tabletu za glavobolju i nastavila dalje. Udar se desio drugog dana mog godišnjeg odmora u 19h nasred plaže u Karlobagu. Nije ništa boljelo, ali sam izgubila pokretljivost u potpunosti. Stigla sam još samo leći na svoj ručnik i nakon toga osim očnim kapcima baš ničim nisam mogla mrdnuti. Nisam mogla niti slinu progutati. Kaže suprug da mi je koža poprimila neku smećkastu boju i imala sam naježenu kožu kao da mi je zima.
Hitna me dovezla u bolnicu u Gospić u roku od pola sata, primila sam terapiju, još cijelu noć povraćala, a sutradan sam već bila kao nova. Doslovce su mi se povratile sve funkcije i činila sam se sebi potpuno zdrava. Ipak nekoliko dana kasnije prevezena sam na intenzivnu na KB Rebro u Zagrebu gdje sam rođena i do prije par godina sam i živjela. MR snimka pokazala je disekciju i rekli su mi da je stvar bila vrlo ozbiljna, gledala sam u čudu i ništa mi nije bilo jasno, jer meni je bilo dobro i nisam ustvari kužila što mi se desilo i zašto. Neurolog mi je rekao da sam dobro prošla jer su moje male pokrajnje žile preuzele opskrbu mozga kisikom i tako nisam imala trajnih oštećenja. Rekao mi je i da će me prije pogoditi grom nego da mi se to ponovo desi!
02.10.2019. nije me pogodio grom ali je, drugi moždani udar u obliku disekcije vertebralne karotide na desnoj strani. Udaru je ovoga puta prethodilo utrnuće u vratu, osjećaj kao kada nepravilno spavate pa vas u vratu ukoči. Dakle nije bilo glavobolje, niti jednog simptoma kao prvoga puta, a kako me prije udara trebao pogoditi grom svakako nisam sumnjala na ponavljanje infarkta mozga. Ipak udar se desio i to oko 22h navečer kada smo svi već gotovo spavali. Prije toga sam bila na poslu, kasnije u školi jer sam upisala dodatno školovanje za WEB dizajnera, popila u lokalnom kafiću sa suprugom čašu pive i po mom zagrebačkom kvartu prošetala svoja 2 peseka! Došla sam doma, sjela u fotelju i osjetila nešto čudno u glavi, o ne, ne opet! bilo je prvo što sam pomislila. Ustala sam iz fotelje i posrćući u desno došla sam do spavaće sobe, probudila supruga i rekla mu da pozove Hitnu jer mislim da ponovo imam moždani.
Nažalost bila sam u pravu! Na hitnoj u KB Dubrava odmah su me primili na intenzivni odjel i nakon pregleda moje bolesničke dokumentacije koju sam imala uredno spremljenu za ne daj Bože započeli su sa pravilnom terapijom.
Ovoga puta sutradan nisam bila kao nova, već sam bila u potpunom rasulu, što običavam poistovjetiti sa “raštimanim” klavirom. Svaka tipka davala je svoj potpuno krivi ton! Desna strana bila je zategnuta i slaba, visio mio je desni kapak preko pola oka, gledala sam u čovjeka (tako su mi rekli) potpuno razroko po pola metra od osobe, ljudski likovi bili su mi mutni, nisam mogla razaznavati lica. Lijeva pak strana gorjela je kao da me opekla kopriva, a nisam osjećala toplo-hladno niti mokro, skroz čudni osjećaji su to bili. Mogla sam se pomicati na krevetu, ruke noge sve, bila sam pokretna ali na noge nisam mogla stati, niti pod razno, padala bi kao kruška! Nakon 10 dana dobila sam rehabilitaciju u Varaždinskim toplicama, provela sam tamo mjesec dana i uspjela uz pridržavanje hodati. Nisam imala problem sa motorikom niti refleksima, no ravnotežu sam toliko jako izgubila da sam doslovce hodala poput pijanca!
U Varaždinskim su razni ljudi često pitali, pa što je ovoj mladoj ženi? Zašto je ona ovdje? I onda vidite strah na licima tih ljudi koji vjeruju da je moždani udar rezerviran za ljude u dubokoj starosti!
Od mog razornog moždanog udara prošlo je sada nešto više od 3 godine i iako mi se vid popravio donekle, te mogu hodati bez pridržavanja i dalje nisam stabilna, zanosi me prilikom hodanja, posebice ako u hodu okrećem glavu ili dok stojim glavu podižem i recimo nešto iznad glave rukama želim dohvatiti. I dalje me lijeva strana žari poput koprive, a doživljavam pri dodiru vruće površine neki osjet drugačiji nego je to normalno pri zdravoj ruci. Još uvijek mi se prilikom hodanja dešavaju propadanja u koljenu, a vrlo često trpim i bolove u određenim dijelovima. Ne mogu potrčati jer me sve zateže, a tuširanje u kojem sam nekoć iznimno uživala sada je mučno i neugodno iskustvo.
Da li vježbam? Krećem se puno jer radim sve po kući i u svom malom vrtu, no ne vježbam jer me vježbanje dodatno deprimira.
Nekada sam se bavila plesom, posjedovala sam iznimne motoričke vještine, a ravno po crti mogla sam izvoditi zvijezdu. U moru sam puno plivala i izvodila različite piruete, skakala na glavu doslovce se kretala poput ribe. Danas ne mogu zabaciti glavu i namočiti kosu jer mi se odmah sve vrti. U vodu me vodi suprug za ruku i onda se praćakam poput neplivača. Sve to skupa mi je psihički iznimno teško i udebljala sam se 15kg te sada imam pored svega i problem s debljinom!
Gđa. Plechinger je rekla da je sigurna da joj se to više neće desiti jer je svoj život preokrenula i izbacila stres, tako sam i ja mislila nakon prvog moždanog od kojeg sam se izvukla bez posljedica i zaista sam vjerovala onako potpuno zdrava kao osoba da mi se to više nikada neće dogoditi. Prije drugog moždanog suprug i ja smo baš bili u postupku prodaje našeg stana u Zagrebu i nakon što ja završim školovanje za WEB dizajnera napustiti ćemo Hrvatsku i preseliti kod prijatelja u Norvešku kako bi tamo napokon živjeli u zemlji gdje se rad zaista vrednuje i nije bitno tko si i čiji si već koliko znaš i možeš!
Bila sam u zanosu bolje budućnosti vidjela sam lijepu budućnost ispred sebe, uživala sam u školovanju, imala ispred sebe jasan cilj i to me veselilo, ali nije tako bilo jer sam ponovo udarena i svi moji snovi o novoj karijeri i uspjehu potonuli su u vodu.
Dan danas nikome nije jasno zašto te moje žile u vratu pucaju, a kada ne znate zašto i rekli su vam privi put da se više neće ponoviti, živite u svakodnevnom strahu i na najmanji pomak u glavi pomišljate da je to to, da je napokon gotovo!
Uvijek sam bila borac i nakon što su mi sve te lađe potonule, stan smo ipak prodali, ali umjesto u Norvešku preselili smo u Mariju Bistricu. Kupili smo ostatkom novca nakon prodaje stana u Zagrebu u M. Bistrici kuću, suprug i ja otvorili malu firmu Virtual Future j.d.o.o. i sada radim od doma on-line kao Virtualni asistent i WEB dizajner za manje firme koje trebaju pomoć u administraciji, pisanju, komunikaciji prema vam, kao i web dizajnu i održavanju sadržaja na WEB stranicama i slično (moja WEB stranica: www.virtualfuture.hr).
U svom 30godišnjem stažu radila sam zaista puno različitih poslova i sada plus to dodatno školovanje za WEB dizajnera mogu to moje znanje i iskustvo ponuditi u obliku vanjske usluge za klijente koji nemaju vremena da to rade sami i/ili nemaju toliko posla da bi za te poslove imali stalno zaposlenu osobu. Ključ je baš u toj diversifikaciji, to što znam zaista raditi puno različitih poslova i stvarno biti dobar “support” malom poduzetniku, a nisam stalni djelatnik, klijent nema prema meni obveze kao prema stalno zaposlenoj osobi niti me mora trebati svaki dan :-).
Pronašla sam dakle svoje novo ispunjenje, no još uvijek se pitam zašto me pogodio moždani, koliko još treba vremena do potpunog oporavka, hoće li se takav oporavak uopće desiti i mogu li osim već poznatih faktora čuvanja još nešto napraviti u cilju prevencije.
Ove godine zadala sam samoj sebi da ću skinuti barem 10 kilograma i dodatno poraditi na ubrzavanju mog oporavka, ali sama bez potpore zdravstvenog sustava. Neurolog me prilikom zadnjeg pregleda (nalaza s MR-a, a koji je pokazao da imam i neku navodno neopasnu cistu duljine 6mm) uputio na kontrolu tek za 3 godine, što se meni s obzirom na moju povijest bolesti ipak čini puno predugo!
Na kraju nismo samo mi tu pogođeni, oko nas se nalazi i naša obitelj, vjerujte mi oni su također i te kako pogođeni! Moja je majka visoka 164cm i sada teži 60kg, nakon mog moždanog težila je samo 45kg. Moj suprug je ponovo počeo pušiti i ima visoki tlak radi kojeg pije tablete, a prilikom svakog jačeg udara kao što su lupanje vrata, razbijanje čaše i slično doživljava stres jer prvo pomisli da nisam ja pala, da je meni nešto! Imam i kćer koja je vidjela moj prvi udar na plaži sa samo 6 godina, a drugi sa samo 15 godina. Provela je cijelu noć sama sa svojim mislima i strahom za svoju majku jer je njezin otac, a moj suprug u panici jurio za hitnom i noć proveo u čekaonici!!! Danas moja kćer pije tablete za Tahikardiju! Te noći vladao je kaos i panika, sve je bilo usmjereno prema meni kao unesrećenoj i nitko se nije sjetio da negdje tamo u mraku sobe samo sjedi uplakano dijete koje je bilo potpuno izgubljeno!
Mnogo je dakle žrtava koje gađaju bolesti pogotovo ovako teške i po život opasne.
Voljela bi još istaknuti i važnost naših doktora i medicinskog osoblja u cjelini.
U KB Dubrava provela sam 10 dana, 10 teških dana gdje sam puno puta dnevno povraćala, nisam vidjela, nisam mogla hodati, nisam mogla samostalno obavljati nuždu i radi svega toga naravno psihički sam bila loše. Imala sam liječničku ekipu koja je na mene pazila poput sokola, a medicinske sestre i tehničare imala sam samo za poželjeti. Moj Bože kako je njima ustvari strahovito teško i to sa nama teškim pacijentima, koliko se tu od njih traži iznimnih vještina ali i pristupa prema pacijentu. Njima svakako dugujem svoj život! Moram u KB Dubrava istaknuti jednog medicinskog tehničara kojeg ću pamtiti do kraja života iako ne znam kako izgleda (podsjećam da sam tada vidjela mutno) jer me onako izmućenu povraćanjem pokušavao oraspoložiti i nasmijati. Naime, često bi odbila večeru jer mi je bilo toliko mučno da hranu nisam mogla niti zamisliti, a on bi onako veselo gotovo pjevno govorio: “Nećete večeru!? Ali za večeru je domaća juhica i teletina ispod peke, sve sam ja svojim rukama pripremao, ah! Pa ne mogu vjerovati…. hahaha nastao bi smijeh, a na tim riječima tom iznimnom mladiću zahvalna sam do kraja života.